Ko poznaje druge, mudar je; ko poznaje sebe, vidi jasno – Lao Ce.
12.2.2013.
Napisala / Napisao: Dragan Paripović
Aikikai šihan, Saotome sensei (8. dan) studirao je 20 godina sa Morihejom Uješibom od kojih je 15 proveo kao njegov uči deši. Danas on vodi organizaciju Uešibine aikido škole, čiji je centar u Šobukan dođou u Vašingtonu. On je takođe tekstilni dizajner, slikar i skulptor. Intervju je dat za Aikido Today Magazine.
ATM: Sensei, izgleda da se zanimanje za uči deši programe obnavlja. Nas u magazinu često pitaju gde postoje takvi programi - i mi neprekidno šaljemo obaveštenja o uči deši programima. Šta tačno znači biti uči deši?
SENSEI: Uči deši nisu samo studenti koji spavaju na strunjačama. Njihova obuka je disciplinovana, to nije samo proučavanje tehnika. Uči deši je sistem sličan specijalizaciji za lekare.
Uči deši doduše žive i spavaju u dođou, ali to je samo zato da bi mogli da proučavaju aikido dvadeset četiri časa dnevno. Mnogi tipovi aktivnosti su povezani sa njihovom obukom. Neki ljudi koriste termin uči deši vrlo slobodno - kao naziv za svakog studenta koji spava na strunjačama ali to nije ono što za mene znači taj termin.
ATM: Ranije ste izražavali sumnju u vezi toga može li pravi uči deši sistem danas da postoji. Šta se krije iza ovih sumnji?
SENSEI: Pravi uči deši program iziskuje dvadesetčetvoročasovno angažovanje kako učenika tako i učitelja. Zaposleni ljudi bi u tom slučaju morali da napuste posao kako bi postali uči deši. To bi iziskivalo taj nivo posvećenosti. A postoje i mnoge druge stvari koje bi iziskivale pažnju od strane učitelja: hrana za učenika, njegov smeštaj u ili nadomak dođoa itd.
ATM: Malopre ste rekli da uči deši sistem podrazumeva razne vrste aktivnosti. Šta ste mislili pod “aktivnostima”? Pojavljivanje na seminarima, dovođenje učenika na seminar, nošenje učiteljeve hakame, torbi – takve stvari?
SENSEI: Sve su to elementi, ali ima tu mnogo više toga - kao što je čišćenje dođoa i posluživanje čaja gostima.
ATM: Može li uči deši da živi izvan dođoa?
SENSEI: Kada sam ja bio O-Sensejev uči deši, nisam mogao da kažem “Oprosti, Učitelju, ali ne mogu da dođem na sledeći seminar” ili “Izvini, danas ne mogu da dođem na čas, izlazim sa devojkom”. Kao uči deši i ja sam imao slobodne dane, ali imao sam i raspored dnevnih obaveza.
ATM:: Recite nam kako ste postali uči deši?
SENSEI: Kada sam shvatio da hoću da budem uči deši razgovarao sam sa Došuom (Kišomaru Uješiba). U to vreme on nije bio uči deši, već je radio u jednoj kompaniji izvan dođoa. Jedini uči deši je bio Tamura Sensei, koji je počeo sa učenjem aikidoa tri meseca pre mene. Hteo sam da budem uči deši ali sam shvatio da Došu to ne može sebi da priušti - nije imao dovoljna primanja da bi me mogao da me zbrine. Otišao sam u Kjoto, gde sam tri godine predavao aikido i druge stvari u školi za hendikepirane. Kada sam se vratio u Hombu dođo morao sam da čekam još dve godine. Međutim, kada sam napokon postao uči deši to je iz korena izmenilo moj život. Da to nisam postao moj život bi izgledao drugačije. Kad sam počeo kao uči deši trening ujutru i uveče je držan za nekoliko učenika. Naravno, danas je Hombu dođo dupke pun. Ali tada, kad bi smo imali deset učenika na treningu Došu bi rekao: “Danas je grupa dosta velika!” Na očigledan način O-Sensei i Došu su suštinski za razvitak aikidoa. Ali moramo se setiti i teškog rada i posvećenja mnogih uči dešija kao što su: Tamura Sensei, Jamada sensei, Kanai sensei, Sugano sensei, Čiba sensei i drugi koji su održali organizaciju od rata do današnjeg aikikaia. Na nesreću, mi više ne radimo zajedno. Ali ja ih doživljavam kao svoju braću i mi imamo isto poreklo.
ATM: Kada se vratite u to vreme, kojih lekcija se sećate?
SENSEI: Sa O-Senseijem nismo vežbali samo na strunjačama. Izvan strunjača on me je učio mnogim stvarima. Zato sam i napisao knjigu Aikido i harmonija prirode, i nadam se da ću jednog dana napisati knjigu o tome šta sam sve naučio od O-Senseija. Možda još uvek ne razumem sve čemu me je učio, ali se trudim. Vrlo sam srećan što sam uopšte imao iskustva sa njim. Mislim da će ostali uči deši samo reći slične stvari o njihovim iskustvima. Ponekad pomislim da su ostali uči deši videli iste stvari iz svoje perspektive drugačije. Mislim da bi se mogla napisati interesantna knjiga kad bi se sva viđenja skupila na jedno mesto. Svi mi imamo interesantne uspomene. Kada umremo, da li će naše uspomene da nestanu? Ne obazirimo se na organizacione razlike! Ono što je od značaja je naše iskustvo kao uči deši-ja.
ATM: Da li je O-Sensei imao uči deši-je pre rata?
SENSEI: Da, ali je iskustvo bilo malo drugačije pre rata. Trenirao je drugačiji tip uči deši-ja. Mislim da je većina od njih bila iz bogatijih porodica i većina od njih su bili uči deši jako kratko - možda par meseci.
ATM: Vi i ostali O-Senseijevi uči deši ste napravili budućnost aikidoa.
SENSEI: Da utemeljili smo aikido, najpre u Japanu a potom i u drugim zemljama. Mnogi od O-Senseijevih uči deši-ja posadili su seme, zajedno sa Došuom naravno, i sada to seme proklijava.Sada je aikido postigao popularnost. Ali mnogi od nas koji su bili uči deši proživeli su teške dane. Došli smo u nepoznate zemlje i borili se za novi početak. Bili smo pioniri.
ATM: Mogli ste da dobijete posao izvan aikidoa kao učitelj ili inženjer. I drugi uči deši-ji imaju razne talente i veštine. Ali vi ste odabrali da se bavite ovim. Sigurno niste očekivali da zaradite puno novca?
SENSEI: “Kakva je budućnost u aikidou?”, pitala me moja porodica, “Nema prihoda, to znaš. Koje su garancije? Ima drugih stvari koje možeš raditi. Zašti si odabrao da budeš uči deši?” Odgovor je, mislim, da sam jako želeo način života koji je aikido pružao - način posvećenja i predanosti. Sigurno nisam izabrao da budem uči deši zato što sam želeo da budem bogat ili da imam bogat društveni život.
Vrlo malo ljudi sada razume čistoću duha, posvećenja koja je postojala u tim ranim danima. Svi mi koji smo doneli aikido u Ameriku i Evropu borili smo se sa siromaštvom i svim drugim tegobama, za nešto za šta smo mislili da je jako važno. Počeli smo sa malim dođoima i sa malim brojem studenata. Neki od nas su i spavali u dođou. Njujorški aikikai i aikikai Nove Engleske još nisu bili stvoreni. Morali smo da gradimo i gradimo. Ko je imao takvu hrabrost? Samo ljudi koji su bezrezervno posvećeni Aikidou. Sada mnogi vide vođenje dođoa ili uči deši programa kao način da se zaradi novac. Razumem zašto su ostali učitelji besni na ovakav stav i delim njihova osećanja. U početku nijedan O-Senseijev uči deši nije pomišljao da je svrha dođoa da se napravi novac. Dođo je postojao u svrhu treninga. Komercijalizacija aikidoa ljuti sve nas koji smo radili teško i puno se žrtvovali bez pomisli na novac.
Sada kada je aikido popularan, neki ljudi su zaboravili njegovo pravo značenje i oni samo žele da zarade novac. Ako to žele zašto se onda ne bave nekim drugim unosnijim poslom.
ATM: U prethodnim intervjuima, vi ste poručivali učiteljima aikidoa da uče menadžment i da vode njihove dođoe na profesionalan, biznis način. Da li sada menjate svoj stav?
SENSEI: Ne. Komercijalizacija nije isto što i profesionalizam. Ako je jedina namera neke osobe da zaradi novac onda će taj dođo svakako imati komercijalan uspeh. Ali profesionalizam ima drugačije, dublje značenje. Da bi neko bio profesionalni učitelj aikidoa, mora se žrtvovati, aikido mu mora biti od najvećeg prioriteta, mora se posvetiti umetnosti, filozofiji aikidoa. Mislim da aikido škole imaju istu funkciju kao manastiri, a aikido učitelji su kao monasi ili misionari. Ko još otvara crkve da bi zaradio novac?
ATM: U svojim naporima O-Sensei i Došu su imali uči deši-je da im pomažu. Ako bi ljudi želeli sada da se posvete aikidou, zar im nije potreban sličan sistem podrške?
SENSEI: Da li govorite o nekome ko je recimo šodan? Kada bi učitelj takvog ranga postavio program takvog tipa, bio bi to samo dobar vic.
ATM: Ali ako bi učitelji višeg ranga postavili takav program da li bi bilo išta što bi ih u tome sprečavalo?
SENSEI: Postaviti takav program danas u USA bi bilo vrlo teško ako ne i nemoguće. Ovde, kada bi učitelj rekao učeniku da počisti nešto, on bi pitao “Zašto?” Student bi možda i rekao “Hej, pa nisam ja rob!” Američka kultura se razlikuje od japanske. Dakle, sistem bi morao da bude drugačiji. Kao što sam rekao stari sistem sada nema ekonomskog smisla.Takođe, ljudi danas imaju drugačiji mentalitet. Na primer čak i mladi Japanci danas ne razumeju sempai-kohai odnos. Takvi koncepti dolaze iz mnogo drugačije kulture. Današnji učenici nemaju strpljenja ili posvećenosti. Pretpostavimo da današnji studenti nađu učitelja koji im odgovara i odluče da mu se posvete. Ako se učitelj jednog dana naljuti učenici bi ga mogli napustiti zauvek.
Da je Amerikanac bio u prilici da postane O-Senseijev uči deši ne bi izdržao više od dan-dva.
ATM: O Moriheju često mislimo kao o simpatičnom dobrom čikici. Da li se ljutio na njegove uči deši-je?
SENSEI: Imam vrlo jasna sećanja na trenutke kada se O-Sesnei ljutio na mene. Nisam bio baš pametan, ostali su bili mnogo pametniji nego ja, pa se na mene mnogo više ljutio. Ja sam srećan što sam našao O-Senseija i Došua. Moji učitelji su bili fini ljudi. Da sam imao gadnog učitelja nikad ne bih postao uči deši. Vežbao sam dugo i ostale borilačke veštine i smatrao sam ih zanimljivim - ali nikad nisam imao posvećenost koja je potrebna da bih postao uči deši u tim veštinama.
SENSEI: Nisam siguran - ali još uvek verujem da budućnost aikidoa zavisi od profesionalnih učitelja koji poseduju više od samo tehničke veštine. Da bi aikido nastavio da živi, njegovi učitelji moraju biti sposobni da razgovaraju na ravnoj nozi sa profesionalcima u politici, akademicima, biznismenima. U prošlosti je biti tehnički ekspert bilo dovoljno, ali vremena su se promenila. Sada, autoritet aikido Šihana mora biti jednak autoritetu univerzitetskog profesora - ili čak veći. Iako je aikido u osnovi borilačka veština, on nije samo borilačka veština. Kao Budo, bavi se filozofijom, odnosima ljudi i društva, njihovom okolinom. To je ono kako ga ja razumem. Poznavanje tehnika je od ograničenog značaja. Ljudi žele da znaju kako da se ponašaju prema ostalima, kako da upravljaju svojim poslovima itd.
Mnogo ljudi me pita o raznim organizacijama i rivalitetu. Ali, budućnost aikidoa nije moj problem. To je vaš problem, šta vi mislite? Postoji mnogo aikido organizacija u USA, ali sve imaju iste korene. Sve mogu da prate same sebe unazad do Hombu dođoa i mnoge imaju O-Senseijeve uči deši -je kao Šihane.
Mi, Šihani ćemo izvesno nestati. Onda će na vas biti red. Zato morate učiti kako da se uključite u pozitivne političke procese.
Ljudi kritikuju raznorazne aikido organizacije ili grupe ali kako bi svi radili zajedno bez njih? Pretpostavimo da su razni učitelji “lokalni kraljevi” - jedan je Kralj Južne Kalifornije, drugi Severne Kalifornije, treći Zapadne, neki je Kralj Čikaga ili Floride. Šta bismo onda mi radili?
Američki aikido se nikada neće ujediniti u jednu organizaciju ali bi mi i dalje mogli da imamo jednu koordinirajuću grupu, kao što je Američka akademija nauka. Labava struktura takvog tipa bi bila moguća. Sa takvom strukturom mi bismo mogli da se razmenjujemo i da zajedno nastavimo, što i jeste i cilj.
ATM: Ja bih mogao da kažem kao urednik "Aikido magazina", da bi se stvorila takva organizacija, ljudi bi morali da imaju dobre diplomatske sposobnosti.
SENSEI: Da. Napraviti nešto takvo iziskuje puno mudrosti, strpljenja i poverenja. Vrlo je teško skupiti različite ljude zajedno i napraviti miroljubivo društvo - vrlo teško. Ali aikido nije filozofija - on se bazira na sprovođenju određenih filozofskih principa u realnost, kao sistem. A to zahteva žrtve i težak rad.
Želim da naglasim da ja ne sprovodim nikakvu politiku. Moja misija je da prihvatim i treniram članove sledeće generacije kao što je i moj O-Sensei mene - da prenesem njegov dar na sledeću generaciju. Organizacija nije moja stvar. Pitanje kako skupiti zajedno aikidoke je pitanje sledeće generacije.
ATM: Jedna od vaših konstatacija je, da bi se na to pitanje odgovorilo uspešno, pripadnici sledeće generacije bi trebalo da imaju mnogo šire obrazovanje koje ide daleko izvan programa klasičnog aikidoa.
SENSEI: Da. Neki političari ne razumeju okolni sistem, a neki biznismeni ne razumeju ljudsku psihologiju. Ali tako uska specijalizacija ne funkcioniše. Zato je moj san da aikido učitelji prošire svoje vidike.Tehnike su važne naravno, ali aikido učitelji ne bi trebalo toliko da misle na tehničku veštinu. Trebalo bi mnogo više da misle na lični razvoj, personalne veštine i pozitivni politički pristup. Njihova pažnja treba da bude na stvarima kao što su bolje upravljanje, sigurnost i društvo.
Moj san je da promenim sliku o učitelju aikidoa. Neki ljudi koji treniraju borilačke veštine su na ivici zakona; to je zastrašujuća stvar. Ali ja želim da učitelji aikidoa budu poznati kao pravi profesionalci, ljudi sa realnom vizijom, ljudi sa funkcijom u društvu.
U današnjem društvu aikido nudi nešto jedinstveno i vredno.
© 2021. Spiritualni centar, portal duhovnosti.
Sva prava zadržana.