Kad gajimo ljutnju, to je kao da držimo žeravicu koju nameravamo da bacimo na nekog drugog. Opečemo se mi sami – Buda.
25.9.2015.
Napisala / Napisao: L. N. Tolstoj
Ubrzo nakon što je moja knjiga („U čemu je moja vera“ – prim. prev.) izašla na nemačkom, dobio sam iz Praga pismo od profesora tamošnjeg univerziteta, koji me je izvestio da postoji neodštampano delo Čeha Heljčickog iz 15. veka, pod nazivom „Mreže vere“. U tom delu, kako mi je napisao profesor, Heljčicki je pre oko 4 veka izneo isti pogled na pravo i lažno hrišćanstvo kakav sam izneo i ja u spisu „U čemu je moja vera?“. Profesor mi je napisao da je delo Heljčickog trebalo da bude prvi put izdato na češkom jeziku u časopisu Petrogradske akademije nauka. Ali, pošto nisam mogao da se domognem samog dela, potrudio sam se da se upoznam sa onim što je poznato o Heljčickom, a te informacije sam dobio iz jedne nemačke knjige koju mi je poslao pomenuti praški profesor, kao i iz istorije češke književnosti od Pipina. Evo šta se kaže kod Pipina:
„„Mreže vere“ je učenje Hristovo koje bi trebalo da izvuče čoveka iz mračnih dubina mora života i njegovih nepravdi. Prava vera se sastoji u tome da verujemo Božijim rečima; ali, sada je došlo takvo vreme da ljudi pravu veru smatraju jeresi, pa je zato razum dužan da ukaže u čemu se sastoji prava vera, ukoliko neko to ne zna. Tama je prekrila ljude i oni ne prepoznaju pravi Hristov zakon.“
„Da bi objasnio taj zakon, Heljčicki ukazuje na prvobitnu strukturu hrišćanske zajednice – onu strukturu koja se, kaže on, danas u rimokatoličkoj crkvi smatra gnusnom jeresi.“
„Ta prvobitna crkva bila je njegov sopstveni ideal društvenog uređenja, zasnovanog na jednakosti, slobodi i bratstvu. Hrišćanstvo, po mišljenju Heljčickog, do dan-danas u sebu čuva te osnove, ali potrebno je samo da se društvo vrati njegovom čistom učenju, pa bi se tada pokazalo da je izlišan svaki drugi poredak u kojem su potrebni kraljevi i pape: sasvim je dovoljan jedan zakon ljubavi...“
„Istorijski, Heljčicki pripisuje opadanje hrišćanstva vremenu Konstantina Velikog, koga je papa Silvester uveo u hrišćanstvo sa svim njegovim paganskim navikama i životom. Konstantin je, sa svoje strane, obdario papu svetovnim bogatstvom i vlašću. Od tada su ove dve vlasti stalno pomagale jedna drugu i težile isključivo spoljašnjoj slavi. Doktori i magistri i duhovni staleži počeli su da se bave samo time kako da podvrgnu čitav svet svojoj vlasti, naoružali su ljude jedne protiv drugih radi ubijanja i pljačke i potpuno su uništili hrišćanstvo u veri i životu. Heljčicki u potpunosti poriče pravo na rat i smrtnu kaznu: u svakom ratu je vojnik, čak i „vitez“, samo nasilnik, zločinac i ubica.“
To, i još neki biografski detalji i izvodi iz prepiske Heljčickog, izneto je u pomenutoj nemačkoj knjizi.
Pošto sam se na taj način obavestio o suštini učenja Heljčickog, to sam s većim nestrpljenjem očekivao da se „Mreže vere“ pojave u časopisu Akademije. Ali, prošla je godina, dve, tri – knjiga se nije pojavila. Tek 1888. sam saznao da je započeto štampanje knjige obustavljeno. Domogao sam se otisaka za korekturu onoga što je bilo odštampano i pročitao knjigu. Knjiga je u svakom pogledu zapanjujuća.
Pipin je savršeno verno opisao njen sadržaj. Osnovna ideja Heljčickog je da se hrišćanstvo, koje se u vreme Konstantina spojilo sa vlašću i nastavilo da se razvija u tim uslovima, potpuno izvitoperilo i prestalo da bude hrišćanstvo. Naslov: „Mreže vere“ je Heljčicki dao svojoj knjizi zato što je, uzevši kao moto stih iz Jevanđelja o pozivanju učenika da postanu ribari ljudi, Heljčicki, nastavljajući to poređenje, rekao: „Pomoću učenika, Hristos je u svoje mreže uhvatio čitav svet, ali velike ribe, poderavši mrežu, iskočile su iz nje, a kroz rupe koje su napravile te velike ribe otišle su i sve ostale, tako da je mreža ostala potpuno prazna“.
Velike ribe, koje su poderale mrežu, to su vlastelini, imperatori, pape i kraljevi, koji su, ne odričući se vlasti, primili ne hrišćanstvo, nego samo privid hrišćanstva.
Heljčicki podučava istom onom čemu su poučavali, a poučavaju i dalje, pristalice neprotivljenja, amiši, kvekeri – a u stara vremena bogumili, paulijanci i mnogi drugi. On uči tome da je hrišćanstvo, koje od svojih sledbenika traži krotkost, smirenost, nezlobivost, opraštanje uvreda, okretanje drugog obraza kad nas udare po jednom, ljubav prema neprijateljima – nespojivo sa nasiljem koje predstavlja neophodni uslov vlasti.
Lav Nikolajevič Tolstoj, iz knjige „Carstvo nebesko je u vama“.
© 2021. Spiritualni centar, portal duhovnosti.
Sva prava zadržana.