Ako vremenom ne postaneš bolji, postaćeš gori – Jevrejska izreka.
Plašite li se 2012...? Ja ne. Mnogo se više plašim ovoga što vidim oko sebe.
Sećate li se koliki je entuzijazam vladao krajem 80-tih i početkom 90-tih što se duhovnosti tiče, svih pravaca? Moji prijatelji su sa ponosom govorili kako su članovi ove ili one grupe, i kako su upoznali ovoga ili onog tragaoca ili Učitelja, ili kako su doživeli ovo ili ono iskustvo... Sedeli smo u kafićima, sastajali se po kućama prijatelja i pričali i svesnosti, mehaničkim uticajima, Tibetu, avatarima, savršenim učiteljima... Nikad neću zaboraviti koliko je radosti, koliko revnosti i koliko entuzijazma bilo u tim druženjima i razgovorima, koliko želje da se radi neka, konkretna, duhovna praksa. Mogli ste sa ponosom da izjavite "Ja sam učenik (tog i tog)...." velikog učitelja, lame, jogija...
Onda je došao malo mračniji period, nekih desetak-petnaest godina, kada su sve duhovne grupe proglašene "sektama" i optužene da uništavaju psihu, porodicu, društvo... Morali ste maltene da krijete da se bavite duhovnošću, jer mogli ste i batine da dobijete zbog toga... Nije mi prijatno ni da se sećam svega, pomenulo se, ne povratilo se!
Onda se, bar kod nas, situacija počela malo-pomalo da normalizuje. Na RTS-u su se nedavno javno izvinili i za to što su, kako su se izrazili, tokom određenog perioda ružno govorili o "malim verskim zajednicama". Hvala im zbog toga. To je ogroman, ogroman korak napred ka stvarnoj toleranciji.
Ali... sada, na pragu 2012, kao da su moji prijatelji, braća i sestre, tragaoci malo posustali. Da li im se smučilo od neprekidnog kritikovanja, nipodaštavanja i nezahvalnosti okoline (kao što meni, iskreno da priznam, poprilično jeste) ili od neprekidne borbe za golu egzistenciju, ili su ih zaokupili porodični problemi i sticanje imovine, pa su malo zaboravili kuda su u početku krenuli?
Ili su izgubili veru da će se ovaj svet ikada promeniti nabolje, ili su se naprosto umorili od neprekidnog gacanja kroz močvaru materijalističkog društva - tek, da budem iskren, ne vidim oko sebe ni senku onog oduševljenja za duhovnost kakvu sam svuda doživljavao i osećao pre samo dvadeset godina.
Ne mogu da lažem: to je ono što me zaista, zaista plaši.
Za druge ne znam i ne mogu da govorim, ali za sebe mogu da kažem: ne nameravam da odustanem od duhovnosti, ne nameravam da odustanem od svoje prakse, ne nameravam da odustanem od svoje škole. Nikada me niko neće ubediti da je jesti, piti, spavati i sticati bogatstvo cilj života i da svi time treba da budemo zadovoljni. Dovoljno sam do sada iskusio i doživeo da sigurno znam da postoji mnogo, mnogo viši cilj.
Prilično se dobro sećam svojih prvih iskustava sa intenziva: baš pre nego što će se dogoditi taj iznenadni unutrašnji blesak, izgleda vam kao da idete kroz užasnu, muljavu močvaru, kojoj nema kraja ni konca, noge su vam teške, nemate nade da ćete ikada stići i spremni ste da istog trenutka legnete u blato i umrete - a onda, samo nekoliko koraka dalje, otvori se kapija od svetlosti i vi ste odjednom nadzemaljsko, oslobođeno biće, prepuno ljubavi, radosti, pouzdanja i sreće koje žudite da podelite i date svima koje sretnete.
Naučio sam da je pred svitanje najmračnije. Zato ne nameravam da odustanem - a molim vas, molim vas, nemojte ni vi!
Nema alternative duhovnosti, nema alternative prosvetljenju, nikakvo materijalno blago, nikakva svetska slava i uspeh ne mogu ih zameniti! Iako ne možemo steći prosvetljenje preko noći, iako je možda put do njega poprilično, čak nemoguće dug, jedno je sigurno - ako ne odustanemo, sigurno ćemo stići do cilja.
Zato, hajde da idemo dalje, svi zajedno. Mnogo je, mnogo lakše i lepše putovati u društvu! Ko zna, možda nas već iza sledeće okuke čeka ona neopisiva, neslućena Svetlost koju je sa ljubavlju, u potaji i brižno, naš Unutrašnji Vodič pripremio za nas.
Srdačno vaš,
Vyavasaya
© 2021. Spiritualni centar, portal duhovnosti.
Sva prava zadržana.