Najbolje piće na svetu je kad čovek ne pusti zlu reč koja mu je u ustima nego je proguta – Muhamed.
21.10.2014.
Kako čovek postaje tragalac? Kad se beba rodi, počinje da traži. To je instinkt koji je održava u životu. Traži da jede, da spava, traži nežnost, tišinu, majčin gas... Beba raste i traži sve više, sve više ljubavi i maženja, sve više zabave... Roditelji i okolina joj daju s radošću, jer beba tako saznaje preko svojih čula, napreduje, raste i uči. Postaje dečak ili devojčica. Sad taj mali čovek već nešto može i sam, te počinje da traga. Najpre u svetu svog doma, zatim sve dalje, sve šire, dok u jednom trenutku to traganje ne prevaziđe pojavni svet i postane potraga za pravim domom, za smislom postojanja, za sopstvenom svrhom. Neki mladi ljudi taj zov u sebi uguše, jer za njega nisu spremni. Neki ne. Čovek koji taj zov ne uguši, već nastavlja da ga sledi, postaje tragalac. On počinje da otkriva nove svetove – nauke, filozofije, umetnosti, sporta, nije bitno, kombinacija tih svetova je za svakoga druga – i shvata da ga je ceo život vodio ka tom traganju, da je svaki njegov plač i svaki osmeh odmalena u funkciji njegove potrage za sopstvenim smislom.
Nestrpljiv da je ubrza, čini mu se da je došao ključni trenutak, tragalac počinje da traži sebi slične i da posećuje predavanja, prezentacije, skupove drugih tragaoca – crkvenih grupa, sekti, duhovnih škola, ezoterijskih družina... U jednom trenutku, on biva dodirnut; shvata da je pronašao svoje istomišljenike čije će ga prakse povesti dalje i, sav srećan, pridružuje im se. Ali, nakon početnog uzleta, tragalac sa razočaranjem vidi kako se njegov napredak najednom smanjuje. Jer, to su sve grupe, a u grupi vlada prosek. Prosek dobrog i prosek lošeg. Tragalac shvata da snaga njegovih uvida bledi, postaje manje delatna nego dok je bio sam, jer umesto da se kupa u carstvu pozitivnih misli i idealne, bratske harmonije, on mora da se suočava sa svim zlima koja čuče ispod svake ljudske družbe, a sa kojima možda pre uopšte nije imao posla ranije; zavist, manipulacija drugima, ljubomora, ogovaranja – to su samo neke od osobina koje se neminovno rode u svakoj ljudskoj grupi,bez obzira na nivo kultivisanosti njenih članova. Tragalac je očajan – on možda, na primer, uopšte nije sklon ogovaranju, jer je primio dobro kućno vaspitanje, on nikad nikoga nije ogovarao pa ni njega tuđe zle reči nikad nisu dodirvale, a sada najednom mora da se nosi sa svim tim. I to, potpuno bez svoje krivice.
„To nije moja sudbina“, misli razočarani tragalac. Ili: „Ja ne pripadam ovde, ovi ljudi imaju probleme koje sam ja prevazišao, samo me sputavaju“. Početno oduševljenje zbog istomišljeničkih razgovora u kojima mu se činilo da brzinom komete napreduje ka cilju ka kome čezne, nestaje pred povredama, zgražanjem i nerazumevanjem – jer među tim ljudima, gde je u jednom trenutku osetio da mu je mesto, caruju i niske strasti, koje on u svom svakodnevnom životu vešto izbegava. Očekivao je bratsku ljubav, mudre razgovore i posvećenost plemenitom zajedničkom radu. Mislio je da je stupio na autoput ka istini. Umesto toga, istina mu je dalja nego ikada, a on se oseća uhvaćenim u grupu ljudi kojima još predstoji i te kakav rad na sopstvenom brušenju i sa čijim nedostacima on, ni kriv ni dužan, mora da se nosi umesto da ide dalje i napreduje u svojoj potrazi.
Pa ipak, postoje trenuci, kad mu je, u toj grupi, dodir Istine, zrak Svetlosti iz doma za kojim traga, jasniji nego ikad. I tragalac je u dilemi: „Da li me osećaj vara? Možda je ova grupa okupljena oko učenja (ili praksi) koje sam oduvek tražio, ali oni nisu sposobni da ga nose i svojom ga nedostojnošću oskvrnjuju!? Ali, kako je to moguće? Kako je moguće da ličnosti nekih od tih ljudi koji primaju milost Svetla budu tako nerafinirane?“
Pa ipak, moguće je. Ne samo da je moguće, već tako mora biti. Svetlo za kojim tragalac ide, ona istinita, večna svetlost koja ga doziva i miluje, nije u službi ovog sveta. Ona se ne obraća našoj ličnosti, već iskrenom, duboko usađenom tragaocu u nama, koji ne mora biti usađen samo u srca veoma kultivisanih i visokoobrazovanih ljudi. Ma koliko lepo vaspitanje i uglađeni odnosi bili društveno korisni, Svetlost ih našoj ličnosti ne daruje. To činimo sami, svako prema svojoj meri.
I tragalac, pošto se pridružio svojoj grupi, to uviđa. „Pa ja u grupi samo gubim“, pomišlja. „Moram da se bavim stvarima koje nemaju nikakve veze s mojim traganjem. Bolje mi je kad sam sam.“ I on odlazi dalje. U novu grupu, novo razočaranje, ili u usamljenički put do kraja. Ali, ako ga je Svetlost u toj grupi zaista dodirnula, tako snažno kako nije nikada ranije i nigde drugde, on ne može da ode, ma koliko se ostajanje u toj grupi protivilo njegovoj logici i razumu. Onda novi član, ili brat, može da reaguje na dva načina – utišava se i pokušava da se uklopi, kako bi ometanja bila što manja, ili nastoji da popravi stvari, boreći se, ponekad, i s vetrenjačama. Pitajući se često, pogotovo na početku, da li je sve to potrebno i da li je grupa zaista neophodna, kao što se tvrdi. Dobro, pristao je, jer je shvatio da ta grupa sledi put koji je i njegov put. Ali, zašto oni ne bi išli istim putem paralelno, svako za sebe? Koja je to nezamenljiva svrha grupe? Zar tri člana jedne takve grupe nisu ubila sopstvenog majstora?
U legendi o Hiramu Abifu, majstoru graditelju Solomonovog hrama, opisuju se iskušenja kroz koja je ovaj, kao majstor, morao da prođe. Na početku gradnje, pomoćnicima je obećano da će svi koji se pokažu dobro i izuče zanat dobiti tajnu reč majstora graditelja, s kojom će i u drugim zemljama biti priznati za majstore i dobijati majstorsku platu. Ali, gradnja se bližila kraju, a još nijedan pomoćnik nije unapređen u majstora. Plašeći se da će biti prevareni, petnaestorica pomoćnika su odlučili da uzmu stvar u svoje ruke – skovali su zaveru da tajnu reč silom izvuku od majstora Hirama. Dvanaestorica su se, međutim, povukli, pokajavši se zbog svojih namera. Samo su trojica sprovela plan do kraja. Svakog podneva, dok su se radnici gradilišta odmarali, Hiram je odlazio u hram da se moli. Jednog dana, trojica zaverenika stala su na tri izlaza od hrama u kome se Hiram molio, rešeni da ga ne puste da prođe dok im ne oda tajnu reč. Majstor je najpre pokušao da izađe na istočna vrata. Kad je odbio da odgovori na pomoćnikov zahtev, ovaj ga je udario lenjirom u grlo. Povređen, Hiram je pohitao ka južnoj kapiji – ali, tamo se suočio s drugim pomoćnikom koji ga je, pošto majstor i dalje nije hteo da da tajnu reč, udario ugaonikom u levu stranu grudi. Posrćući, Hiram je stigao do zapadne kapije. Za svoju ustrajnost, od trećeg pomoćnika je zadobio smrtonosni udarac špicastim čekićem u čelo.
Hiram je umro, dokazujući svoju dostojnost. Nije umro odjednom – ubila su ga tri udarca: prvi, u grlo; drugi, u srce; i treći, konačan, u čelo.
U početku je duhovna potraga radost. Sve što je tragaocu potrebno je samo malo hrabrosti, da se ne povinuje putu koji „opšteprihvaćena mudrost“ smatra za siguran i „ispravan“. Ili, samo malo lične pameti, da bi video kako su „opšteprihvaćene mudrosti“ zapravo najčešće najveće gluposti. Ali, na tom putu, kao ni na jednom drugom, ne postoji stagnacija. Tragalac ide napred, ili luta po nekoj stranputici; najčešće malo jedno, malo drugo, a kako napreduje, tako se pred njega postavljaju sve teži zadaci. Ali, on nema kud, ako hoće napred, mora da ih ispuni. Revnosni tragalac, koji ide putem samoizgradnje, u jednom trenutku će se naći pred istim iskušenjem pred kojim se našao i Majstor Hiram. Ako popusti, ako se pokaže nedostojnim tajne koja mu je poverena, izgubiće zvanje majstora i put će za njega biti završen. A ako je majstor, izgubiće život.
Kad je pošao putem učenja za majstora, kandidat nije znao da ga na kraju puta čekaju tri udarca. Kao rezultat svog uspešnog i požrtvovanog rada i učenja, kalfa stiče znanje koje ga čini majstorom, i to je to. Ili, čak i ako je znao za tri udarca, shvatao ih je simbolično. Možda će se, u okviru ezoterijske grupe kojoj pripada, izvršiti neki ritual na tu temu, koji će ga navesti na razmišljanje i preispitivanje, posle čega će mu verovatno sve biti jasno. Ali, pravi, smrtonosni udarci? Valjda je ipak reč o nekom simbolu?
Međutim, samoizgradnja se ne odigrava simbolično. Promena je stvarna, da stvarnija ne može biti, inače to ne bi bio put, već krug obmane. Simboli, da – simboli se kao grafički prikazi energetskih principa koriste da probude prasećanje i iskonsku inteligenciju koja kandidata mora da vodi na putu samoizgradnje, kako ne bi zalutao i krenuo stranputicom. Ali put i svi zadaci koji nas na njemu čekaju, potpuno su stvarni.
Ovaj svet je škola, velika učionica u kojoj se svakome nudi upravo ono znanje koje mu je potrebno i dočekuju ga upravo oni ispiti, koje je sam izabrao, bez obzira da li je, dok ih je birao, znao šta ga čeka. Kad bismo u životu unapred znali koje nam sve teškoće predstoje pri ostvarivanju raznih zadataka, verovatno bismo odlučili da nikad ne izađemo iz kuće; čovek najčešće na početku putovanja nije spreman za sve što će ga na njemu zadesiti. Ta spremnost se stiče putujući. Isto pravilo važi i na putu samoizgradnje. Ali, kao što svaka škola na želju kandidata za znanjem odgovara lekcijama i ispitima, tako čini i ovaj svet u kome živimo. I, kad kandidat postane zreo za završni majstorski ispit, dočekuju ga tri udarca. Oni se dešavaju u životu, stvarno, a mladi majstor mora da ih primi, ili gubi sve što je ikada ostvario.
Prvi udarac se ustremljuje na grlo kandidata i on gubi moć govora. Tek što je naučio da peva, da, kao pravi majstor, stvara, on gubi svoju moć i ostaje nemušt kao ptica kreštalica. Njegovo srce i njegov duh i dalje vide i znaju, ali on više nema čime to da prenese. Instrument je uništen, njegove reči više ne mogu da zvone vibracijom koju ovaj svet može da čuje. Uništena je njegova grlena, peta čakra, koja je centar čovekove kreativnosti. Ličnost kandidata je izgubila svoju kreativnost, dar stvaranja. Kandidatu se čini kao da se ceo njegov dotadašnji put ruši; pa, on je dokazao da je zreo za majstora upravo time što je postao sposoban za stvaranje majstorskog dela! Time, što je postao sposoban da svojim delom slavi Svetlo i da drugim tragaocima svedoči o njemu.
Ali, mada više ne može da stvara, kandidat još uvek svojim srcem može da oseti čežnju ovog sveta i da mu daruje i svedoči o putu toplinom svog srca i bistrinom svojih misli. Oslonivši se tako na srce i um, on ponovo pokušava da izađe u svet, u život. Međutm, pogađa ga drugi udarac, pravo u srce, koje se puni bolom. U tom trenutku, kandidat najčešće pokušava da se vrati u hram, te da prikrpi to malo blaga što mu je ostalo i da obitava u hramu, na sigurnom. No, ubrzo shvata da je to nemoguće. Jer nova duša, koja se u njemu rodila kad je postao zreo za majstora, da bi celom svetu kroz delo svedočila o Svetlu, viče za slobodom, a njen bol zbog zatočeništva neizdrživiji je od svih drugih patnji. I, mada nemušt i izranjavljen, kandidat ponovo pokušava da izađe napolje, kako bi služio svetu. U njemu više nema nijednog prohteva, on nema više snagu želje koja bi savladavala prepreke, jer je u srcu njegove ličnosti, u srcu žudnji i htenja, ostao još samo bol.
Više mu nije preostalo ništa drugo, do njegov um, da svojim znanjem i britkom mišlju posluži svetu. Ali na trećim vratima majstora dočekuje udarac u čelo. Majstorova ličnost je ostala bez svoje sposobnosti da stvara, bez sposobnosti da dožiljava svet i da se bori srcem, bez sposobnosti da rasuđuje i koristi svoju inteligenciju. Svi instrumenti njegove ličnosti su uništeni, i on pada mrtav.
Trojica pomoćnika su telo mrtvog majstora krišom zakopali nedaleko od gradilišta i pobegli u strahu od kazne. Kralj Solomon je ostale pomoćnike poslao u potragu za beguncima i majstorovim telom. Ubice nisu daleko stigle. Savladani težinom svog greha, sva trojica su pronađeni kako se u očaju bore sa svojom savešću i odvedeni su pred kralja. Ali, potraga za majstorovim grobom je trajala duže. Kada su, nakon petnaest dana, pronašli humku u koju su ubice zabole granu akacije da bi obeležile grob, počeli su brzo da kopaju. Ispod zemlje se ukazalo majstorovo telo, koje je već počelo da truli i sva je koža bila zguljena. Ali, gle čuda! Majstor je u ruci držao zabodenu granu, koja je pustila izdanke, jer se život iz njega prelivao u nju. Majstorova ličnost je umrla, ali njegova duša nije. Potpuno očišćena, nastavila je da se daje svetu kroz grančicu akacije. „Mak benak!“ uzviknuli su preneraženi pomoćnici: „Živ odran!“
Pomoćnici su preneli Hiramovo telo u hram. To su morali da učine sva dvanaestorica zajedno, jer se meso odvajalo s kostiju i telo bi se sasvim raspalo da ga svih dvanaestorica nisu pridržavali.
Starozavetna priča više ne pomije ni Majstora Hirama, ni njegov grob. Pominje se samo Hiram, koji je kralj – kralj Tire.
Kad kandidata pogodi treći udarac, od njegove ličnosti ostaju samo krhotine, koje nastavljaju da trule i raspadaju se. On ostaje kao mrtav, bez moći da učini bilo šta. Ako nije pravi majstor, ako se u njemu nije rodila nova duša, on će, polako se raspadajući, umreti. Ako jeste, njegova nova duša, besmrtna duša, nastaviće da živi. Ali, kako? Kao cvet, ili grana akacije? Ili kao kralj, koji će dalje nastaviti putem, do alhemijskog venčanja? Raspalih i uništenih nosača koji mu omogućuju funkcionisanje u ovom svetu, on je nemoćan. Neko drugi mora da ga odnese na sigurno, u hram, gde će formirati novu, kraljevsku ličnost, koja može da bude nosilac besmrtne, kraljevske duše. Ali, na dodir bilo čije ruke, njegovo telo se raspada. To mogu da učine samo njegova braća, svi zajedno, ponevši ga u mreži svoje bratske povezanosti. U tom trenutku, u tom procesu, nimalo nisu bitne osobine njihovih ličnosti. Nimalo nisu bitni ni mudri razgovori ni prepirke. Nimalo nisu bitna ni slaganja ni neslaganja. Bitna je samo ta mreža – najnežnija i najčvršća mreža snažne, čiste, posvećene bratske povezanosti, koja ga prenosi u hram, u kome će njegovo telo moći da zaceli. Ali, to više neće biti telo majstora, jer je majstor svojom smrću izvršio svoj majstorski zadatak. To će biti telo kralja, sposobnog da u svom carstvu sprovede Veliko Delo. Ujedinjen sa svojom kraljicom u neuništivoj, večnoj ljubavi koja je jača od svega, pa i od smrti; ne ljubavi ličnosti, već ljubavi saputnika, na putu do dobrog kraja.
© 2021. Spiritualni centar, portal duhovnosti.
Sva prava zadržana.